Autor: Gordana Knežević
Prvo poglavlje
Dianina djeca
"Po Zagrebu se vrlo brzo pročulo o strašnim dječjim patnjama u jasenovačkom logorskom kompleksu. Tada je Diana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog profesora Medicinskog fakulteta i kirurga Julija, pokrenula veliku akciju izvlačenja djece. Ustaše su morali popustiti pritisku te su djecu nevoljko pustili. Ona su bila prebačena iz logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški u logore u Sisku i Jastrebarskom te u Zagreb."
Prvi put dvije sestre, Vera Becić Velebit i Seka Becić Levak govore javno o tome kako je Dianina akcija jednoj od njih promijenila, a drugoj spasila život. Sa izložbom “Dianina deca” u Beogradu je prekinuta šutnja o akciji koju je ova hrabra Austrijanka vodila i u kojoj je uspjela da spasi veliki broj djece.
Radio Slobodna Evropa traga za ljudima koji su bili dio Akcije Diane Budisavljević. Ako znate nekog ko je na bilo koji način doprinosio spašavanju djece iz Jasenovca i ko bi mogao da svjedoči o ovoj jedinstvenoj humanitarnoj akciji, javite nam se na e-maildianinadjeca@rferl.org
Drugo Poglavlje
Dianin Dnevnik
Diana je tokom Drugog svjetskog rata vodila dnevnik u formi stenografskih bilješki na njemačkom jeziku. Te bilješke je u potkrovlju obiteljske kuće Budisavljevića u Zagrebu pronašla Dianina unuka Silvija Szabo. Dianini ratni zapisi ugledali su svjetlo dana 2003. godine, u knjizi koju su zajedno objavili njena unuka i Arhiv Republike Hrvatske. Dnevnik u cjelini možete pročitati na potrtalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske - Hrčak
1941. godina Zagreb.
Moja švelja je Slovenka. Od nje sam saznala za pomoć koju ovdašnji Slovenci pružaju izbjeglicama sa slovenskih područja koja su zauzeli Njemci. Moja krojačica je Židovka. Nekoliko puta mi je pripovijedala o velikoj akciji pomoći koju je Židovska bogoštovna općina namijenila svojim članovima u koncentracijskim logorima.
Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz pravoslavnih krugova da se organizira takva pomoć nisu naišli na interes.
Zagreb 1941.
U prizemlju Traumatološke klinike u Zagrebu, u Draškovićevoj ulici sačuvano je sjećanje na Dr Julija Budisavljevića, Dianinog supruga
23. listopada 1941.
Moja šogorica, gđa Mira Kušević, saznala je prilikom posjete gđi Mariji Lađević da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. Židovska bogoštovna općina ima nalog uzdržavati taj logor i možda bi se mogli dati prilozi za pomoć ženama i djeci kršćanske vjere. Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini.
Istog dana poslijepodne otišle smo u ured u Trenkovu 9, "Skrb za logore". Tamo prisutan gospodin nije bio informiran mogu li se primati prilozi za zatočenike.
26. listopada 1941.
Moj muž se onda sjetio jednog znanca i poslijepodne došao je k nama arhitekt g. dr. Marko Vidaković. Nakon što sam mu opisala situaciju, odmah je zdušno pristao prihvatiti se posla. Bio je spreman otići u Židovsku bogoštovnu općinu na potonje dogovore.
Dr. Vidaković posvetio se akciji s neumornom marljivošću i ustrajnošću. Zajedno smo radili do travnja 1944. Tada je dr. Vidaković započeo samostalnu akciju i neumorno je dalje vodio. Budući da nisam željela upravljati tuđim novcem, preuzeo je blagajnu. Uredili smo to tako da je novac bio pohranjen kod mene u kasi za koju je dr. Vidaković imao ključ.
Početak Akcije
27. listopada 1941.
Preuzela sam te liste u Trenkovoj. Budući da se nije nitko našao tko bi organizirao akciju pomoći, a da sam stalno razmišljala o tome kako je ona nesretnima nužna, nametnulo se samo od sebe da uz pomoć svoja dva požrtvovna suradnika, sama preuzmem taj zadatak. U međuvremenu se, među do tada vrlo zaplašenim pravoslavcima, vrlo brzo pročulo da je ipak moguće pružiti pomoć i nevjerojatnom brzinom je započelo prikupljanje odjeće.
Narednih dana neprestano su dolazile i odlazile meni nepoznate gospođe. Neprekidno su stizali novi omoti. Budući da se smjelo raditi samo u tajnosti, a ja sam imala vrlo malo znanaca, savjetovala sam da se primjeni sistem "snježnih gruda". Svatko neka obavijesti svoje poznanike, ukoliko se u njih može imati potpuno povjerenje, a oni neka obavijeste svoje znance, itd.
Na taj je način bilo za nekoliko dana moguće animirati velik broj ljudi i pribaviti znatan broj toplih odjevnih predmeta. Uz pomoć mojih dviju kćeri i nekoliko njihovih prijateljica započelo se u našem stanu sa šivanjem. Od vunenih i baršunastih zastora šivani su dječji kaputi, haljine i pokrivači. U mojoj velikoj garaži se razvrstavalo i pakiralo. Zatim se kupovalo. Budući da sam započela i prikupljanje novca, imali smo nešto sredstava za kupovinu.
Prvi prijem kod nadbiskupa Stepinca
3. prosinca 1941.
Moj prvi prijem kod nadbiskupa dr. Stepinca. I tamo je rezultat razgovora bio potpuno negativan. Nadbiskup mi je rekao da nema nikakvog utjecaja na vladu, tamo ništa ne može ishoditi. Spreman je zauzeti se za stvar, ali unaprijed zna da ne može ništa postići.
Artukovićeva usmena dozvola
16. prosinca 1941.
Audijencija kod Artukovića. Bio je vrlo ljubezan, ali je izjavio da nije kompetentan za ono što meni treba, jer takvu dozvolu može izdati samo ravnatelj za sigurnost Kvaternik. Kad sam rekla da mi se tamo neće dozvoliti prijem, obećao mi je da će ga ishoditi. Budući da je ravnatelj na putu, neka mu se javim. Na moje pitanje je li moj rad za internirane uopće dozvoljen, izjavio je da jest i da mi u tome ni jedna instanca neće praviti bilo kakve teškoće.
Na toj usmenoj dozvoli sam u budućnosti gradila svoju Akciju. Bila je to moja jedina “dozvola”. Bila sam svjesna, naravno, da je to vrlo iluzorna zaštita od ustaša. Od 19. prosinca 1941. cijeli tjedan sam dnevno telefonirala ministrovu tajniku. U početku mi je bilo dozvoljeno razgovarati i sa samim ministrom. Svaki put mi je rekao da ga zovem idući dan. Kasnije mi je bilo samo rečeno da ministra nema, ali mi poručuje da još ništa nije mogao učiniti.
Odgovori su bivali sve kraći, sve neljubazniji. Na kraju sam zaključila da ministar Artuković ili neće ili ne može ishoditi prijem kod ravnatelja sigurnosti. Prekinula sam s telefoniranjem bojeći se neugodnih posljedica.
Suđenje Alojzu Stepinacu 1946. godine
Pošiljke hrane u Lobor-grad
Zatočeni u Lobor-gradu bili su iz Bihaća, Sarajeva, Mostara i Stoca. Za potonje se naročito zauzimao g. M. (bankovni činovnik).
Budući da odašiljanje namirnica još uvijek nije u većoj mjeri bilo organizirano pridružila sam se njegovoj privatnoj akciji, tako da je dvoje studenata iz Hercegovine odnosilo male pakete u logor.
1942. godina
Prvi susret s profesorom Bresslerom
20. veljače 1942.
Prijepodne sam odmah otišla do dr. Kühnela. On mi je informaciju potvrdio i pitao me gdje će djeca biti smještena do vremena kada će im možda i majke biti oslobođene.
U tom času nisam znala što bih mu odgovorila. Otišla sam direktoru Crvenog križa Hoferu. Budući da se sada radilo o oslobođenoj djeci, mislila sam da će se Crveni križ za njih pobrinuti. Direktor je to odlučno odbio, ali mi je preporučio da se obratim predstojniku Odjela za zaštitu djece u Ministarstvu Udružbe. Nazvao ih je i ishodio da tamo budem odmah primljena. Na taj sam se način upoznala s prof. Bresslerom kojem ću se u daljnjem radu često obraćati s molbama za pomoć i kojem se ne može u dovoljnoj mjeri zahvaliti za sve što je uz opasnost za vlastiti život učinio za progonjenu pravoslavnu djecu i uopće za svu djecu koja su bila u nevolji.
Prof. Bressler mi je na pitanje što raditi s djecom odgovorio da ih djelomično može smjestiti u Zavod za odgoj gluhonijeme djece. Djelomično bi ih trebalo smjestiti i u porodice.
Objašnjenje:
Kamilo Bressler (1901-1967), pedagog i socijalni radnik. Rođen u Vakufu, Učiteljsku školu završio u Petrinji, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Od 1928. vodio je Odjel za zdravstvenu propaganda u Školi narodnog zdravlja u Zagrebu, a od 1938. načelnik je Odsjeka za socijalnu zaštitu Odjela za socijalnu politiku Banovine Hrvatske. Do 1943. radi u Ravnateljstvu za socijalnu skrb, a posebno se angažirao u spašavanju kozaračke djece i smješraju ratne siročadi. Nakon završetka rata radi u Ministarstvu socijalne politike i predaje na Višoj školi za socijalne radnike do 1960. kad je umirovljen.
5.veljače 1942.
Razgovor u uredu dr. Kühnela. Pokušavam dobiti pismeno odobrenje za vođenje svoje Akcije, jer se u međuvremenu ispostavilo da Židovska općina nema nikakva odobrenja koja bi moj rad bilo kako štitila od ustaša. U uredu su mi saopćili da se njihove kompetencije odnose samo na Židove. Budući da se moja Akcija odnosi na rad arijevaca za arijevce, moram tražiti odobrenje od Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Tamo neka se obratim ravnatelju Vutucu. U ured na Gornjem gradu, međutim, nisu mi dozvolili ulazak. Moram najprije telefonski tražiti odobrenje za prijem.
Opet je poslijepodne bilo rezervirano za slaganje paketa. U trpezariji je već bio sanduk s limunima i sanduk s češnjakom. Pripremani su mali paketi sa šećerom i soli. Prisutni su bili gđa Bojanić, g. Vukosavljević, g. ing.Vasilić i moje kćeri Jelka i Ilse. Moj muž je bio u ordinaciji. Došli su detektivi predvođeni Vrtljakom pretražiti stan. Odmah su kroz trpezariju otišli u ordinaciju. Svi prisutni su morali ostati. Započelo je pretraživanje čitavog stana i svih ormara. Trebalo je otvoriti jedan zidni ormar u kojem je moja kći Ilse imala svoje stvari, a ključ je bio u njenom stanu. Jedan ustaša ju je autom tamo odveo i na taj način je njezin muž saznao da nešto nije u redu. Pokušao je odmah stupiti u vezu s dr. Besarovićem koji je bio na nekoj sjednici u Saboru.
Tamo je bio i ravnatelj Kvaternik. Njegov tajnik je nazvao naš stan. (To smo sve saznali kasnije.) Pozivala sam se na usmeno odobrenje ministra Artukovića i odobrenje dr. Kuhnela koja, međutim, nisu postojala u pismenom obliku. Stoga se pokušalo nazvati dr. Kuhnela, ali je nađen tek mnogo kasnije. Kao jedini službeni dokument imala sam putni nalog od Ministarstva udružbe za putovanje u Lobor-grad. To sam pokazala. Zbog tog naloga je prof. Bresler imao neugodnosti. Izgleda da me je netko prijavio da sam prethodnog dana preko jedne ovdašnje špediterske firme poslala kamion pun robe partizanima. Osim toga se tražila i jedna tajna radio stanica.
Bili su to ustaški detektivi koji su pripadali političkoj policiji. Kasnije je pozvana i gospodarska policija i na kraju neki službenik koji je trebao zapečatiti stan, budući da su nam rekli da ćemo svi biti zatvoreni. Nekoliko puta sam morala ići u svoju garažu, gdje su pregledane sve stvari. Na kraju, kad su mi već bili oduzeti ključevi od garaže i moje privatne smočnice, sve se sredilo prije spomenutom intetvencijom dr. Besarovića.
Bili smo, dakako, svi vrlo uznemireni proživljenim i moj muž je tražio od mene da Akciju obustavim, jer postoji opasnost da njega i svoje suradnike odvede u logor.
Dr. Kuhnel daje pismenu dozvolu za rad
26. veljače 1942.
Ujutro odlazim prof. Bressleru. Saznajem da je i on bio pozvan na odgovornost zbog putnog naloga kojeg mi je izdao. No, moje traženje da nekog drugog pošalje u Lobor-grad nije prihvatio. Smatrao je, naprotiv, da trebam sve provesti kako je dogovoreno i tako svima pokazati da se strogo držim propisa koje je izdao poglavnik.
Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije i pokušati dobiti dozvolu za rad. Predstojnik me primio vrlo ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje. Kaže da je moj rad apsolutno dozvoljen, ali je zaboravio izvijestiti druge ustaške policijske stanice da ga je odobrio. Kaže da mogu mirno nastaviti s radom. Objasnila sam mu da se ne radi toliko o meni, već o mojim suradnicima, budući da sam svima rekla da je naš rad dozvoljen i sada snosim odgovornost ako budu zatvoreni. Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kuhnel bio spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.
Organizacija Akcije
27. veljače 1942.
Dobivam pismenu dozvolu za vođenje svoje Akcije. Odmah sam je odnijela fotografu i dala napraviti nekoliko kopija. Odlučila sam, usprkos prigovoru mog muža, nastaviti Akciju, budući da su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada.
30. srpnja 1942. Iz Mlake sam povela veći broj dječaka koji su u logoru bili bez roditelja, nisu nikoga imali i bili su sretni da mogu biti izbavljeni. Zadnjim kolima sam se i ja odvezla. U kolima sam imala samo dojenčad. Usprkos nagovaranju da tako malu djecu ostave kod sebe, neke majke su tražile da ih povedemo. Bile su tako neizmjerno nesretne, jer su zbog uzrujavanja i gladi ostale bez mlijeka. U logoru nisu mogle dobiti mlijeka ili je ono što su dobile bilo premalo. Tako su svakog dana morale promatrati kako njihovo dijete sve više propada. U takvim slučajevima mi je bilo strašno teško odlučiti što učiniti. Iskustvo iz prijašnjih transporta me poučilo da tako mala djeca ne mogu izdržati napore.
U travnju 1942. ustaše su mještane Mlake deportirali u logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški
No, ovdje ih je također čekala sigurna smrt. Sestre su me u takvim slučajevima stalno pitale za savjet. Pokušavala sam majkama objasniti da transport po velikoj vrućini za njihovo maleno donosi mnoge opasnosti. No, ako su majke i dalje tražile da dijete povedemo, odlučila sam to učiniti kako bismo majke poštedjeli da moraju promatrati kako im dijete na presahlim grudima polagano umire. Bile su to neizmjerne boli s kojima smo se susretali i spoznaje o tolikim mukama mogle su se podnijeti samo zato, što je bilo toliko posla da o njima nismo mogli razmišljati. Sa dvije sestre sam preuzela vagon s dojenčadi i kasno navečer smo krenuli s 850 djece. Ovaj transport je u cijelosti išao u Zagreb. Mala djeca su smještena na Josipovac i u Zavod za gluhonijeme, a nešto veća u Jasku.
1943. godina
4. siječnja 1943.
U Stakleniku. Odnijela sam od Akcije toplu odjeću za dojenčad. Zatim odlazim prof. Bressleru zamoliti ga da i on učini što može za smještaj majki i dojenčadi iz Staklenika, jer je tamo jako hladno.
Kontrola djece kolonizirane u Zagrebu
Srećem profesora i s njim odlazim u Zajednicu sestara u vezi s mojom poodavnom željom da se posjete djeca koja su smještena u obitelji u Zagrebu i kontrolira kako se s njima postupa.
U zadnje vrijeme se češće čulo o nekim slučajevima gdje se s djecom loše postupalo. Saznajem da u dječjim domovima u Bosni vlada pjegavac i saznajem o nekom serumu koji bi mogao dati Međunarodni crveni križ. Telefoniram dr. Marchesiju, tajniku gradskog Crvenog križa i molim da se pobrine za taj serum.
Popisivanje djece odvojene od roditelja u koncentracijskom logoru Stara Gradiška, Hrvatska, ljeto 1942.
22. siječnja 1943.
Po drugi put sam u Ministarstvu posudila čitavu kartoteku Sisak da ju još jednom proradim i kontroliram podatke koje smo imali, pogotovo s obzirom na bezimenu djecu. Saznali smo da su u tijeku velike akcije njemačkih i ustaških trupa i da se mnoga sela evakuiraju. Brinemo za sudbinu djece, jer smo čuli da se odrasli opet odvode na rad u Njemačku. Razgovor o tome s prof. Breslerom bio je bez rezultata, jer je njegovo traženje kod ministra da se pomogne bilo odbijeno. Pokušat ćemo opet kod kapetana von Kotziana. Telefonski ga ne možemo naći, no kasnije je on nazvao. Navečer u 20 sati se dr. Vidaković s njim sastao. Željeli smo da ovaj put akcija spašavanja obuhvati i majke, barem one s malom djecom, kao i trudnice. Smatramo da bi se svi mogli predati Karitasu i onda kolonizirati.
23. siječnja 1943.
27. siječnja 1943. Saznajem da bi bilo poželjno o pomoći djeci razgovarati sa sekretarom papinskog nuncija. Odlučujemo otići k njemu. Predvečer odlazim sestri Habazin i pitam je da li je i dalje voljna pomoći nam oko djece. Kako sam pretpostavljala, s veseljem je to potvrdila.
28. siječnja 1943.
Kapetan von Kotzian telefonira da se mogu dovesti djeca iz logora.
1. veljače 1943. Dr. Vidaković na razgovoru kod direktora banke u vezi nove pomoći Karitasu. Ona je otežana, jer sve što se daje Karitasu podliježe oporezivanju. Banke mogu bez poreza davati priloge samo Crvenom križu
1. travnja 1943. U Ministarstvu udružbe saznajem za isključenje prof. Bresiera iz Crvenog križa. Između ostalog mu se predbacuje da je u vezi sa mnom i da mi prenosi informacije o zbivanjima na terenu. To ne odgovara činjenicama. U gotovo svim slučajevima sam o postupcima s djecom već znala i odlazila sam k njemu samo kako bih se posavjetovala o mogućnostima pomoći. Poslijepodne saznajem o povratku delegata Schmidlina i još dva gospodina iz Švicarske.
6. travnja 1943. Prof. Bresler je prisilno poslan na bolovanje. To mu je jutros saopćeno prilikom dolaska u ured. Morao je smjesta predati posao svom nasljedniku.
2. svibnja 1943.
Kako se od smjenjivanja prof. Bresiera bojim pretresa stana i oduzimanja kartoteke, odlučili smo čitavu kartoteku prepisati. Učinila je to gđa Džakula. Kupili smo velike bilježnice u koje se mogu umetati stranice, tako da se može prepisivati strojem. Sad je takva jedna bilježnica bila puna i dr. Vidaković ju je odnio nadbiskupu. Bilježnicu je nadbiskup pred dr. Vidakovićem zaključao u trezor.
21. lipnja 1943.
Kako moje zdravlje nakon odlazaka u logor još uvijek nije dobro, a kako mi je prošlogodišnji boravak na Sljemenu pomogao, odlazim na 14 dana ponovo gore.
1. rujna 1943.
Pogled na Jasenovac
Dr. Vidaković saznaje o oslobađanju djece u logoru Sisak. Saznajem o 30 mrtvih u Radincima kod Rume. Najprije streljanje, a zatim pljačkanje čitavog mjesta. Dogovor s gđom. Wohlin. Spremna je da zajedno odemo po djecu u Sisak. Trebalo je to biti zajedno s direktorom Dumićem. Saopćavam mu našu spremnost da mu pomognemo kako je tražio. Kasnije je otišao sam.
28. prosinca 1943.
U podne je k meni došla sestra Katinka iz logora u Sisku. Dajem joj odjeću za malu djecu. Poslijepodne je po pomoć došla jedna žena s troje djece, izbjeglice iz okolice rudnika Sevnica. Muž je umro. Oboje su Hrvati.
29. prosinca 1943.
Savjetujem se sa sestrom Habazin i gđom Černe o raspodjeli mlijeka koje smo naručili iz Švicarske. Željeli smo da ga dobiju djeca s Korduna.
1944. godina
10. siječnja 1944.
Dr. Vidaković izvještava nadbiskupa o nabavci 45.000 metara tkanine i ostataka svile. Govori o ustaškom katoličkom svećeniku u Jasenovcu, koji ispovijeda zatočenike, a zatim njihove ispovijedi koristi protiv njih. Govori mu o važnosti uređenja javnih kuhinja. Također ga izvještava da se u njemačkom random logoru nalazi 30 muškaraca koji su dobili dopust i doputovali iz Njemačke kako bi potražili svoje obitelji. Na granici su bili uhićeni i sada ih se sljedećim transportom namjerava opet odvesti u Njemačku na rad, a da se nisu mogli raspitati za svoje obitelji. Ja sam isto prijepodne u Karitasu.
Fragment iz albuma Diane Budisavljević
12. siječnja 1944.
Predajem listu s imenima djece u logoru Delegaciji Međunarodnog crvenog križa i tražim vitaminske preparate za pakete za njih, koji se šalju posredstvom Crvenog križa. Poslijepodne razgovaram s delegatom Schmidlinom o njegovoj intervenciji da se poduzmu koraci za opskrbu grada mlijekom iz susjednih mjesta. Traženo je mlijeko za malu djecu do 4 godine, za trudnice i za dojilje. (Zbog nedovoljnih količina mlijeka povećana je smrtnost dojenčadi.) Zainteresirao se za moj plan o uređenju javnih kuhinja. Kaže neka se provedu sve organizacijske pripreme, a on će onda staviti na raspolaganje namirnice. To će se provesti pod imenom: "Pomoć djeci od Međunarodnog crvenog križa". Pokazuje mi danas prispjelu punomoć od g. Wohlina za sebe i dr. Štampar. 100 sanduka mlijeka iz Švedske trebaju raspodijeliti u dječje domove.
13. siječnja 1944.
Dogovor s dr. Štampar o raspodjeli mlijeka iz Švedske.
14. siječnja 1944.
Dr. Vidaković saznaje da su za našu akciju nabave mlijeka preko Karitasa devize odobrene, ali nije odobrena nabava sira i kakaoa.
22. siječnja 1944.
Dr. Vidaković je u Crvenom križu saznao da muškarci koji su pušteni iz logora dolaze bez ikakvih novčanih sredstava. Traže da im Crveni križ pomogne, ali tamo za to nema novčanih sredstava na raspolaganju. Dr. Vidaković i g. Vukosavljević traže da u ime Akcije u Crvenom križu osnujem fond kojim bi se te oslobođene ljude potpomagalo. Ja sam protiv toga, jer to ne ulazi u okvir moje Akcije. Ne želim raditi ništa što bi moglo poslužiti kao izgovor da mi se moj rad, za koji znam da ga vladajući krugovi ne odobravaju, potpuno zabrani.
Konačno smo dogovorili da od sredstava Akcije damo 50.000 kuna, ali da dr. Vidaković kaže da je on to skupio, a ne da su to sredstva Akcije, slično kao što i Karitas sredstva koja mu dajemo iskazuje da smo ih mi skupili, a ne da su to sredstva Karitasa. No, dr. Vidaković to ne prihvaća.
9. veljače 1944.
Direktor Dumić se iz logora vratio bez djece. Komandant traži za svako dijete iz Jasenovca ili Stare Gradiške poseban dokument s potpisom Ravnateljstva za javni red i sigurnost, s dozvolom za oslobađanje. Prijepodne je kod mene bio g. Dumbović iz Siska zbog kupovine tkanine za tamošnju djecu. Telefonski nalazim dr. Vidakovića kod Karitasa i za poslijepodne su se dogovorili da se kod mene nađu.
Dr. Vidaković u Crvenom križu razgovora s direktorom Hlihnom. Direktor kaže da možemo kad god trebamo za Akciju raditi pod imenom Crvenog križa. Pod pritiskom javnog mišljenja dr. Hlihn je od početka slanja paketa za logore sve više mijenjao svoj neprijateljski stav prema Akciji.
Djeca sa Kozare na stočnoj pijaci okružena žičanom ogradom,
24. ožujka 1944.
Dolazi prof. Bresler. Ispričava se što nije došao ranije.
Razgovaramo o planu našem da se potpomažu sva siromašna djeca u Zagrebu. Profesor smatra da je to uz mala sredstva kojima raspolažemo nemoguće. Slaže se da pomognemo ženama na Kordunu. Pokušat će naći rješenje da im se na pouzdani način pomoć pošalje.
7. travnja 1944.
Dolaze dvije žene koje su se vratile iz Njemačke. Poslala ih je sestra Habazin iz njemačkog radnog logora. Bile su u Leverkusenu sa starijim kćerima. Vraćene su, jer nisu bile sposobne za rad. Željele su se vratiti kući u jedno selo blizu Dubice. Došle su u blizinu svog mjesta, gdje im je rečeno da su njihovi domovi porušeni, pa su se vratile u Zagreb. Sada ih treba kolonizirati.
Inače postoji opasnost da će ih uhititi i odvesti u logor. Svaka ima po jedno dijete koje je Karitas kolonizirao. Htjele bi otići svojoj djeci. Spremne su raditi što god treba. Odlazim s njima u Karitas. Direktor kaže da ih može preuzeti samo ako mu ih Crveni križ dodijeli. Najjednostavnije će biti ako izravno otputuju u župe gdje su im djeca i tamo se pobrinu za smještaj. O tome obavještavam sestru Habazin. Ona obećaje da će sve srediti. Vozne karte će dati Ministarstvo. Svakoj ženi dajem 2.000 kuna, jer su svoju uštedevinu potrošile za put od granice do Dubice i natrag.
13. svibnja 1944.
Zajedno s gđom Džakula kupila sam tkanine pogodne za izradu rublja i hlača za dječake. Utrošili smo na to gotovo sva sredstva koja smo imali na raspolaganju.
Robu smo dobili po relativno povoljnim cijenama. Nešto smo još kupili u lipnju i srpnju. Nakon tog razdoblja cijene su naglo rasle.
23. i 24. prosinca 1944.
Izradili smo liste djece za koju smo pretpostavljali da smo ih našli, ali nismo bili sigurni, nadajući se da ćemo nakon očekivanog skorog završetka rata moći putovati u pojedina mjesta gdje su djeca kolonizirana i kroz osobno ispitivanje slučajeve razjasniti.
1945. godina
2. svibnja 1945.
Tekstil koji mi je u nekoliko navrata bio obećan, na kraju je zaplijenjen, pa sam umjesto toga na sajmištu kupila nekoliko dječačkih odijela.
8. svibnja 1945.
Oslobođenje.
Oslobođenje Zagreba 1945.
9. svibnja 1945.
Oduzet nam je automobil. Idućih dana sve više radnika i pripadnika armije dolazi k meni pitati za svoju djecu, jer su čuli da je moja kartoteka najtočnija.
24. svibnja 1945.
Saznajem za hapšenje dr. Vidakovića.
OZNA zahtijeva slike
25. svibnja 1945.
Prijepodne kod mene dva čovjeka koji, navodno po nalogu Ministarstva socijalne politike!!? (kako se kasnije ispostavilo, bili su iz OZNE!!), zahtijevaju albume s fotografijama djece!!
Ti isti ljudi su kasnije bili kod gđe Džakula. Ona je imala kopije kartoteke koju smo pohranili kod nadbiskupa. Morala ih je sada predati. I ona i ja smo za predani materijal dobile potvrde.
Objašnjenje:
Jučer je kod mene bila jedna pravoslavka tražiti svoje dijete. Mogla sam joj dati podatke o hraniteljima.
Danas ujutro je došla s djetetom, lijepo obučenim u bijelo i ženom koja je za dijete skrbila. Pitaju treba li se kod mene dijete predati majci. Šaljem ih u Ministarstvo. Dijete je tamo bilo vođeno kao bezimeno. Bio je zabilježen samo transportni broj. Iz Ministarsrva dolazi k meni g. Madjer (naš je telefon bio iskopčan) i pita kako to da znam ime djeteta, broj je točan. Dijete je bilo iz transporta iz Siska. U Ministarstvu liste nisu bile obrađene. Ministarstvo mi je uvijek posuđivalo liste kako bih upotpunila svoju kartoteku. Identificiranje ovog djeteta bilo je rezultat našeg intenzivnog rada preko zime. Ujedno obavještavam g. Madjera da sam morala predati albume s fotografijama. (Četiri od pet albuma nalaze se danas u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu.)
To je kod prof. Bresslera u Ministarstvu izazvalo priličnu pomutnju, jer se pretpostavilo da neovlašteni pojedinci iz ustaških krugova namjeravaju uništiti moju kartoteku. Bila sam sama u stanu. Uskoro dolazi jedan "drug" i jedan vrlo snažan čovjek, i pita jesam li telefonirala da se kod mene iseljava državna imovina. Kažem da nisam i pokazujem telefon koji su nam isključili. Zatim dolazi kućepaziteljica iz Ministarstva i donosi mi pismo Ministarstva, koje mi je isposlovao prof. Bressler (smijenjen je sa svog rukovodećeg položaja) za zaštitu kartoteke. Priloženo je pismo kojim me profesor upozorava kako se pretpostavlja da se moja kartoteka želi uništiti. Za ručak dolazi g. Džakula i obavještava o oduzimanju kopije kartoteke.
26. svibnja 1945.
Ujutro odlazim prof. Bressleru. Uskoro dolazi njegova nasljednica Tatjana Marinić. Odlazi na razgovor ministru. Bio je to Draušnig, kome smo spasili djecu iz logora, točnije koju je na traženje moje Akcije, naročito dr. Vidakovića, Dumić doveo kad je bio u logoru. Rečeno mi je da čekam. Čekala sam dugo vremena. Bojala sam se da bi moja nova kućna pomoćnica mogla nekome predati kartoteku, pa sam nakon poduljeg uzaludnog čekanja otišla kući.
U podne je došao g. Džakula. Ispričao je da je želio izvijestiti prof. Bresslera što se prethodnog dana dogodilo. Profesora nije bilo, pa mu je rečeno da se obrati Tatjani Marinić. Od nje je saznao da je sve učinjeno po njezinoj naredbi i da će danas u 16 sati doći preuzeti moju kartoteku. Nije došla.
Po nalogu Ministarstva socijalne politike Diana je predala svoju kartoteku
Objašnjenje:
Tatjana Marinić (1897-1966), učiteljica. Godine 1942. direktorica Škole za odgajateljice u mjestu Rude kraj Samobora. Na poziv K. Bresslera, zajedno s učenicama pomaže u skrbi djece u Jastrebarskom i Reci. Po završetku rata načelnica Odjela zaštite i skrbi u Ministarstvu socijalne potitike.
Predaja kartoteke
28. svibnja 1945.
Dolaze neke žene i pitaju za djecu koju su predale u logoru u Sisku. Imam još nekoliko fotografija. Misle da su prepoznale jedno dijete. Telefonski pitam prof. Bresslera kuda da žene uputim. Kaže u Račkoga 9. Ujedno mi kaže da će g. Madjer doći i preuzeti moju kartoteku. Oko 10,30 došla je gđica Kogoj. Odmah zatim i g. Madjer s nosačem i portirkom. S g. Madjerom odlazim u trpezariju. Kaže da je došao po kartoteku i pita hoću li mu je dati. Ne, dobrovoljno je neću predati, jedino ako ima nalog.
Pokazuje mi dopis Ministarstva potpisan od Tatjane Marinić, načelnice. Kažem da ću mu onda kartoteku predati. Neka mu dam što hoću i za to će mi dati potvrdu. Kazala sam da ako moram kartoteku predati, onda ću mu dati sve. Kažem mu da sam očajno uvrijeđena.
Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom posebnih oznaka na djeci. Zovem gđicu Kogoj i predlažem g. Madjeru da im ona u Ministarstvu pomaže tako dugo dok se netko ne uvježba u radu s kartotekom.
Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalažanje veće, točno popisane djece, nije nikome zadavalo teškoća. No, željeli smo što je moguće više male djece vratitit njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gđe Džakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže.
Odluka koja je značila kraj akcije Diane Budisavljević iako je process vraćanja djece u njihove obitelji trebao tek da počne
Dogovoreno je da Verena odmah ode s g. Madjerom. Kažem joj da je naše nastojanje uvijek bilo pomoći majkama i djeci i neka je postupak protiv mene ne odvrati da i dalje radi za njihovu dobrobit. Morala sam se čitavo vrijeme maksimalno kontrolirati da ne klonem. Bilo mi je strašno teško što mi se moj višegodišnji rad na ovakav način oduzima. Ne toliko zbog predaje kartoteke - uvijek smo računali s tim da ćemo je predati Crvenom križu ili nekoj drugoj ustanovi - već zbog nemogućnosti da se mnogi roditelji sjedine sa svojom djecom.
Gđica Kogoj je neko vrijeme pomagala u Ministarstvu u radu s kartotekom, ali joj je ubrzo dano na znanje da njen rad tamo nije poželjan.
Poslijepodne istog dana, kad sam se malo primirila, otišla sam sestri Habazin i obavijestila je da sam i dalje spremna u ovo teško vrijeme pomoći i da može na mene računati ako joj moja pomoć bude potrebna. No, to se nije ostvarilo, jer je i ona bila stavljena "na led".
13. kolovoza 1945.
Pozvana sam na osnivačku sjednicu gradskog Crvenog križa i na suradnju u toj ustanovi. Odbila sam to smatrajući da, uzimajući u obzir moju austrijsku narodnost, sada nije vrijeme kad bih mogla uspješno raditi, odnosno da je moj rad višim strukturama nepoželjan, budući da mi je obustavljen rad na kartoteci i mojoj Akciji.
Još dulje vrijeme k meni dolaze mnoge majke koje su se vratile iz Njemačke, kao i pripadnici Jugoslavenske armije i pitaju za svoju djecu, jer im je bilo poznato da mogu dati najbolje informacije. Moram ih sve odbiti i kazati da nemam dozvolu za daljnji rad i da obavijesti mogu dobiti samo u Ministarstvu. Tamo na kartoteci rade novi ljudi, koji o sudbini tražene djece ništa ne znaju.
Već smo na sastanku 26. srpnja ustanovili da kartoteka više nije u redu, što je bilo neizbježivo kad neupućene ruke s njom barataju.
7. veljače 1947.
Na traženje AFŽ-a Ulični odbor preko rejona dobiva nalog da od mene traži pismeni izvještaj o radu Akcije. Nakon što mi je dr. Štampar potvrdila istinitost naloga, predala sam izvještaj o radu svoje Akcije datiran 12. veljače 1947. koji sam izradila uz suglasnost prof. Bresslera.
